Muslimansko je groblje, nastalo 90-ih godina prošlog stoljeća, integralni dio Gradskoga groblja u Đakovu. Počivalište je ondje u razdoblju od 1992. do 1999. pronašlo oko 130 osoba iz tadašnjeg Izbjegličkog centra Gašinci, među kojima je do danas svega 40-ak obitelji posmrtne ostatke svojih bližnjih vratilo u domovinu. Iako je ostalo oko 80 mezara, nadgrobni spomenici „nišani“ polako nestaju pred zubom vremena. Svake godine Univerzal, u međuvremenu, bespogovorno brine o tom prostoru od 500 četvornih metara i unatoč nenaplaćenoj grobnoj naknadi ne zaračunava ni troškove osnovnog održavanja, poput košnje trave. Iz pijeteta prema pokopanima i zbog izbjegličke kalvarije koju su prošli, ne dočekavši za života povratak u svoju zemlju, komunalac zasad ne poseže ni za zakonskom odredbom koja grobno mjesto poništava i formira kao novo ako grobna naknada nije plaćana deset godina i duže.
Iz Islamske zajednice u Hrvatskoj ne stižu vijesti koje bi donijele rješenje za đakovačko mezarje, nego samo naznaka da se bez punomoći obitelji pokopanih ne može učiniti ništa i da je za njegovu konačnu sudbinu ključan diplomatski dijalog Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. S druge strane, Univerzalov direktor Stjepan Ripić ima ideju. – Najprihvatljivija bi bila opcija na tragu našeg otprije iznesenog prijedloga o zajedničkoj grobnici s posmrtnim ostatcima svih onih koji počivaju na islamskom dijelu Gradskoga groblja i prikladnim spomenikom kao trajnim obilježjem na mezarje. U podizanju spomenika u znak pijeteta prema ovdje pokopanim osobama za njihova izbjeglištva iz BIH vidimo i priliku za međukulturalnu suradnju Hrvata i Bošnjaka, čemu ne bi trebalo tražiti ozbiljniji povod od pitanja dugoročnog rješenja đakovačkog mezarja, kaže Ripić. To je predugo otvoreno pitanje.
Trazim Baku koja je po informacijama koje posjedujem sahranjena na ovom groblju. Izbjegla je iz Bosne za vrijeme rata 1992-1994, smjestena u Izbjeglicki Centar Gasinci gdje je i preminula. Zvala se Bravo Delva, rodjena 1918 godine iz Potocana, Opstina Doboj.